Piše: mr Slavko Milić
Kao ozbiljan društveni problem čijim se nesprečavanjem uništava bezbrižno djetinjstvo djeteta koje je izloženo životu i radu na ulici, prosjačenje je skoro nevidljivo u Crnoj Gori. Da li je to odraz naše navike ili realnosti da smo hladni prema svemu što nas se lično ne tiče, to je pitanje koje treba postaviti svim profesionalcima, ali i građanima, zašto da ne? Dijete koje živi i radi na ulici ili se povremeno podvrgava prosjačenju izloženo je brojnim patološkim rizicima, a njegov život je često u rukama drugih ljudi koji nijesu uvijek dobronamjerni. Često se možemo zapitati, skoro svaki dan, kako izgleda jedan radni dan djeteta koje se bavi prosjačenjem?. Ustajem oko osam sati, jer uveče do kasno radim... u školu idem ponekad. Moji mi kažu da idem da zaradim platu. Ne pitaju kako ja to da uradim... Jedem kući kada nešto ima, jer u kući u kojoj živim nema struje. Hrana nam je u fioci...Radim skoro do pet i onda odmaram do uveče, a onda idem ispred kafića”... „Tamo nas gazda ne psuje i ne tuče kao neki drugi. Rekao je da se udaljimo samo tamo do onog znaka‘‘ (pokazuje prstićem A.B. 7 godina). „Mi najviše volimo kad smo zajedno u grupi, tada najviše zaradimo... „Nijesam ja umorna, jer ovo volim da radim, bolje mi je da sam tamo da poslušam oca i zaradim mu za pivo. Tada je miran i ne galami na nas i ne tuče majku. Na ulici mi je dobro, ponekad mi neko daje po deset centi ili dvadeset... zaradim i po deset eura kad su neki praznici. Ponekada ima nekih ljudi koji nas tuku, često ovi što su obezbjeđenje u prodavnicama, a neki ljudi nam pale šklempe i macole, pa kad zaplačemo daju nam euro. Imaju neki koji svašta rade... sa drugim ljudima ali ja ne. Kada sam sa braćom bila na more jedan čovjek nas je zatvorio u ve-ce i rekao nekome preko telefona „evo uhvatio sam dvoje...“, ali ja i brat smo uspjeli da pobjegnemo...”
Prosjačenje je ozbiljan društveni problem. Prosjačenje djece predstavlja socijalnu i psihopatološku devijantnu društvenu pojavu za koju je karakteristično neprihvatanje i sukob sa dominantnim i opšteprihvaćenim društvenim vrijednostima i normama. Kao devijantnu društvenu pojavu, prosjačenje djece obilježava socijalna reproduktivnost, marginalizacija i socijalna isključenost. Kao i odrasli prosjaci, i djeca prosjaci žive načinom života koji se obično iz generacije u generaciju reprodukuje, kao što se reprodukuju i pretpostavke njihove marginalizovanosti i isključenosti iz javnog života, društvenih institucija, organizacija i ustanova. Devijantno ponašanje je posledica nesklada između nametnutih kulturnih vrijednosti i (ne)mogućnosti da one budu i ostvarene. Prema načinu ili obliku prosjačenje može biti individualno – svako prosi pojedinačno za sebe; grupno – djelatnost prosjačenja se odvija u grupi, i kolektivno – koje je organizovano i izvodi se najčešće timski s podjelom unutrašnjih uloga u okviru razrađenih metoda prosjačenja. Svi ovi oblici su podjednako teški za dijete koje je izloženu životu i radu na ulici. Tehnike i metode profesionalnog prosjačenja su nastale „kao rezultat obuke ili učenja“. Osim toga, za ovaj oblik prosjačenja je karakteristična i prostorna pokretljivost, što znači da se ova aktivnost odvija na mjestima na kojima se može ostvariti „najveća dobit uz najmanji rizik“. Takođe, profesionalno prosjačenje karakteriše i „praktično iskustvo u pridobijanju mušterija“ uz „istovremenu zaštitu od sankcija“. Tako se djeca „dovijavaju” različitim metodama i tehnikama, zbog kojih često bivaju kažnjeni od društvene sredine, a nerijetko su i predmet podsmijeha, izrugivanja i fizičkog nasilja.
„Nemamo mi gdje da idemo, svi nas odbacuju i tuku” – kažu mali A.H. i A.B. „Svi nam govore da smo mala Cigančad, a mi smo Romi i Egipćani”, ponosno pričaju oni.
Inače, prema svim relevantnim i organizacijama civilnog društva dostupnim statističkim podacima (Defendologija centar 7:2018), najveći broj djece koja žive i rade na ulici ili su u potencijalnom riziku da to postanu su djeca koja dolaze iz najmarginalizovanije i najsiromašnije društvene grupe u Crnoj Gori i pripadaju romskoj i egipćanskoj zajednici. Ova zajednica se vjekovima bori protiv siromaštva i diskriminacije, iako je bogata svojom kulturom i tradicijom kao i svaka druga etnička grupa ili zajednica u Crnoj Gori.
Djeca koja žive i rade na ulici često su predmet brojnih diskriminativnih postupaka od strane građana, profesionalaca u javnim ustanovama često su predmet izrugivanja, fizičkog, seksualnog i psihičkog nasilja, a nerijetko trpe i nasilje u porodici, posebno onda kada ne zarade novac u mjeri u kojoj to zahtijevaju njihovi zlostavljači i osobe koje ih navode na prosjačenje.
(Autor je predsjednik
Defendologija centra)